|
|
| < | svibanj, 2012 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Sjećanje na dragog prijatelja...
Život je prolazna pojava koju valja promatrati opušteno. Čak ako je jedan i jedini. Na tu misao nisam došao slučajno već godinama promatranja. Valja se prepustiti ugodnoj ravnodušnosti svijeta.
Citiram zadnji odlomak romana „Stranac“ Alberta Camusa:
„Čudesan mir ovog uspavanog ljeta ulazio je u mene kao plima. Pri kraju noći zavijale su sirene. Objavljivale su odlazak u svijet , prema kome sam sada bio zauvijek ravnodušan.“
Postoji vrijeme za razmišljanje, vrijeme za ništa, vrijeme za bolest, vrijeme za druge, vrijeme za brige, vrijeme za gledanje oblaka, vrijeme do kraja radnog vremena, vrijeme do smrti, pa čak i vrijeme za snove.
Čini se da u ovom životu imamo ponešto vremena, ali je pitanje njegova korištenja. Možda ni to nije pitanje od posebne važnosti, jer zašto bi vrijeme koristili? Možda ONO koristi nas!?
Ukratko, znali su reći moji stari : „Iskoristi vrijeme najbolje što možeš.“ . Ali ja se i sada pitam : „Kako?“ Ili još bolje : „Zašto?“ . Ili : „Čemu?“
Zbog višeg cilja, a taj je očuvanje digniteta ekonomske znanosti kao takve, bilo bi dobro na pet godina zatvoriti sve ekonomske fakultete u hrvatskoj.
Zašto? Zato jer bi to bila dobrobit za državu!
Danas, tko god želi može upisati ekonomski fakultet. Tko ne zna kamo, ide tamo. Svaki maneken, starleta, tatin i mamin sin, probisvjet s nekoliko novčića, bilo tko, svatko ide na ekonomski fakultet ili hotelijerski ili fakultet menagmenta ili tako nešto. Koja je to devalvacija i devastacija ekonomske znanosti kao takve!?
Ne čudim se tome, jer su i današnji profesori na tim fakultetima tatini i mamini sinovi koji su se uhljebili.
Treba pravu i izvornu ekonomsku znanost vratiti unutar njenog stvarnog okruženja, a to je unutar tehničkih znanosti .
Ne može se desiti da neki ili neka tzv. mag.oec. koja je neki dan diplomirala ne zna konto 120 ili 220, a o financijskoj poluzi misli da je falus. Diplomirani ekonomisti su danas u hrvatskoj roba s greškom. Valja ih vratiti u obrt ili u zanimanje gdje i pripadaju, ekonomisti nisu dostojni akademskog zvanja , oni su obrtnici poput postolara, stolara, ili bilo kojeg zanatlije.
Na ekonomskim fakultetima bilo bi bolje da uče strane jezike, pa da barem u nečem budu dobri i korisni. Jer čisto sumnjam da sva ona svita lijepih manekenki i manekena razumije ekonometrijske modele. Tupo gledaju čak i na satovima statistike kada im se objašnjava jednostavni medijan ili mod, a kamoli teorijska distribucija. Samo rijetki razumiju krivulje, a i oni su zalutali među tupe oči i poglede.
Zbog toga predlažem da se vrati dignitet ekonomske znanosti i vrati ona kao takva na tehničke fakultete, te da se odmah zatvore u hrvatskoj svi fakulteti ekonomskih znanosti ili da se predefiniraju u više škole za računovodstvo, upravljanje ( menagement) ili odnose s javnošću.
Tada bi se cijenilo to zvanje jer bi bilo potrebno i korisno.
Svećenik je stari pjevao tiho
psalme o samrtnim mukama:
na lišću srca suze zanjiho
kad lijes iznesoše rukama.
Na smrt je za svoju mislio svako
sa suzom za drugog u očima
i kako će nemir odsad polako
ko školjka da šumi u noćima.
Uzalud, kad se umrijeti mora,
jer smrt je u srcu i venama.
S groblja se ide koraka spora
natrag i vinu i k ženama.
Svećenik je stari pjevao tiho
psalme o samrtnim mukama,
a vjetar je jezike svijeća zanjiho
i rupčiće crne u rukama.
VLADIMIR KOVAČIĆ ( 28.ožujka 1907. – 22. kolovoza 1959.)
Danas sam prošetao vrtom i vidjeh proljeće. Naime, vidjeh i prije, ali me danas zaustave raskošni cvatovi breskve i mendule.
Šteta što nema kiše i neće je biti još dugo.
Zemlja je suha. Tek poneka pčela zazuji, a bumbar tek u letu obilazi cvijet nemarno. Jednog dana kada padne obilna kiša biti će dobro.
Monetarno-financijski –suvremeni-liberalni kapitalizam koji se pojmovno može objasniti dijalektičko materijalističkom terminologijom poput : proizvodne snage su burze i banke, a proizvodni odnosi špekulacije i profit, ima svoje filozofsko uporište u filozofiji Henria Bergsona ( 1859.-1941.)
Na tu pomisao došao sam čitajući njegovo tumačenje nastajanja broja. Prihvatljiva je činjenica koju on navodi da je ideja broja temelj za shvaćanje vremena i prostora. Ideja broja jest prvi teoretski zahvat kojim čovjek posiže u vanjski svijet. Vođen tim mislima sastavio sam „Evanđelje po Bergsonu“ :
„U početku bijaše broj,
I broj bijaše u Boga,
I broj bijaše Bog.
Sve postade po broju
I bez njega ne postade ništa.“
Praktično – kako izmjeriti nešto ako ne posjedujete instrument broja?
Prema H. Bergsonu nastajanje ideje broja je dosta zamršeno, a nastaje iz homogenosti prostora, heterogenosti vremena, nagomilavanja kvantitete u homogenom prostoru i konačno- stvaranjem intuitivne kvalitete u heterogenom vremenu.
Pojam broja u suvremenom društvu valja zamijeniti sa pojmom bogatstva. Neizmjerno bogatstvo svjetskih korporacija nastalo je na isti način kako je H. Bergson opisao nastajanje pojma broja. Da pojednostavim.
Svijet je jedan gospodarski homogeni prostor, jer drugog ne poznajemo. U tom prostoru postaji nebrojeni kvantitet malih gospodarstava, poduzeća, poduzetnika i sl. koje zbrajanjem možemo zahvatiti. Ali, dešava se problem, vrijeme nije homogeno, već heterogeno i taj gospodarski prostorni homogenitet nestaje u heterogenom vremenu. Homogenom prostoru nameće se heterogeno vrijeme, jer dok se bogatstvo stvara na jednom mjestu u prostoru -isčezava na drugom. Kao što je gotovo nemoguće razumsko promišljanje broja razumskim i kvantitativnim zbrajanjem jedinica u homogenom prostoru, tako je nemoguće razumski pratiti stvaranje bogatstva.
Na primjer; slučaj Kine – homogeni kvantitet u svom prostoru ( ekspanzija njihovih poduzeća i ogroman izvoz) , stvorio je heterogeni kvalitet u vremenu ( proširio se na cijeli svijet) i sada su ne razumskom spoznajom, već intuitivnom ostale svjetske sile špekulativnim, burzovnim, monetarnim i financijskim dale odgovor. Dakle, zbog nemogućnosti zapadnog gospodarstva da odgovori istoku svijeta kvantitativno u homogenom prostoru, stvorili su kvalitativni intuitivni odgovor u obliku „napuhavanja“ burzovnih i financijskih tržišta u heterogenom vremenu, te stvorili recesiju i svjetsku krizu.
Stvaranje fiktivnog bogatstva je poput nastajanja broja. Homogeni kvantitet je 1+1 = 2, heterogeni kvalitet je 1+1 = 3, a sve intuitivno.
Ako vidite autobus pun putnika koji velikom brzinom juri nizbrdo, a pred njim je provalija – što ćete prvo pomisliti ? Ili su otkazale kočnice, ili je vozač zaspao ili je mijenjao DVD! Eto, to je točno predviđanje.
No, to je ipak neki imaginarni autobus. A sada promislite o svom životu! Iz dana u dan nestaje tekstilna, građevinarska , prerađivačka industrija, a na životu još ostaje brodograđevna. Zašto vi brodograditelji mislite da će sutra netko vas spasiti kada je sve ostalo potonulo ? Zar zato jer HR ima puno mora i tradiciju!? Malo morgen!
Moj je dobronamjerni savjet sljedeći : svako jutro otvorite Internet i tražilicom vidite da li ima slobodnih radnih mjesta u poljoprivredi, ugostiteljstvu, šumarstvu, čuvanju koza i ovaca, vođenju pasa i mačaka, odgajanju djece bogatih, tokarenje i varenje u fušu i sl. Jednostavnije je sebi unaprijed postaviti neki novi cilj nego plakati za snovima koji tonu poput Titanica. Slušajući danas na vijestima Danka Končara i Slavka Linića uvjeren sam da je hrvatska brodogradnja stari autobus koji bez kočnica i vozača juri ka provaliji.
Ako tome nije tako ja kao jamstvo dajem svoje nove čiste gaće i kupujem 3. Maj.
Ponekad zamišljam da može postojati mjesto na svijetu , potpuno izolirano od globalnih zbivanja, na primjer; na našem Golom otoku, gdje bi se mogla organizirati savršena društvena cjelina koja bi se temeljila na razumu ili nekom racionalnom pojmu. Na takvom bi mjestu osnovne vrijednosne kategorije bile moral, pravednost, radišnost, ljudska konstruktivnost, kreativnost, pozitivno mišljenje. I to na razini Kantovog kategoričkog imperativa!
Pitam se da li bi ta skupina pozitivnih ljudi mogla živjeti izolirano od ostalog svijeta na principima npr. Platonove Države? Ovo je teško zamislivo i stvarno utopijsko, ali to je upravo nedostatak našeg današnjeg promišljanja života i društva. Današnjim političarima nedostaje trunak utopijskog promišljanja društva.
Utopizam je vrlo složen i jedinstven fenomen. Nalazimo ga podjednako u primitivnim plemenima, kao i u civiliziranim društvima na istoku i zapadu, a ima svoju povijest i tradiciju.
Aldous Huxley napisao je tri romana koja se svrstavaju u utopijska i to : Divni novi svijet ( 1932.), Majmun i bit ( 1949.), i Otok (1962.). Doslovno značenje riječi „utopija“ etimologijski dolazi iz grčkog „outopia“ ili mjesto koje ne postoji i njoj slična riječ „eutopia“ kao dobro mjesto. Izraz utopija prvi je upotrijebio Thomas Morus u svom romanu „Utopia“ ( 1516.)
Takvo jedno mjesto koje ne postoji i vjerojatno neće postojati zapravo je fantazijsko dočaravanje idealnog stanja u ljudskom društvu.
U posljednje vrijeme promišljam o antinomijama u ekonomiji općenito ili gospodarstvu praktično pa sam sebe priupitam : da li je rad stvorio kapital ili je kapital stvorio rad? Obje stavke mogu biti ispravne, ali su ipak protivrječne. Radnik bi rekao kako je njegov rad stvorio kapital poslodavcu, poslodavac bi rekao da bez njegova kapitala ne bi bilo rada itd… To je već područje sadašnjosti, ali što bijaše u početku ?
U početku je čak mogao biti kapital, ( drveće, voda, plodovi, divljač) jer od nečeg je netko stvorio rad, ali isto tako u početku možda nije bilo ničeg osim rada ( lov, ribolov, poljodjelstvo) koji je dnevnim djelovanjem zbog preživljavanja, akumulacijom stvorio kapital. Kada bolje promislim , to čak nije antinomija u Kantovu smislu, jer rad i kapital postavljeni u obrnutom pitanju nemaju protivrječno značenje.
Bliže objašnjenje potražio sam kod Alfred North Whitehead-a ( 1861-1947) koji sa ekonomijom nije imao veze, ali sa filozofijom prirode itekako. Tako se on bavi pitanjem „udvostručavanja prirode“ ( bifurcation of nature) odnosno dijeli prirodu na onu bezličnu, ali egzaktnu ( molekule, atomi) , bez boje, tona i mirisa i na prirodu u svakodnevnom životu sa mirisima, pjevu ptica i toploti sunca. Tako meni pada na pamet „ bifurcation of economy“ ili podjela gospodarskog života na područje globalnih financijskih zbivanja na burzama, koja je egzaktna, ali bezlična, bez boje i tona vezana isključivo uz umjetne brojeve, i na onu drugu stranu gospodarstva gdje poljoprivrednik, obrtnik, pružatelj usluge ili radnik vidi dnevno opipljive rezultate svog rada na koje je ponosan.
E sad kako pripitomiti „antinomiju“ rada i kapitala i uklopiti je u opći sistematski karakter svijeta kao takvog, a vodeći se pri tome teorijom A.N. Whitehead-a ?
Kada umjetno stvoreno financijsko tržište počne izlaziti iz svojih okvira i postajati samom sebi svrha to znači da ne stoji na ničemu. Na taj način u ekonomiji prelaze se granice egzaktne predmetnosti normalnih gospodarskih fenomena i činjenica, stvaraju se umjetne kule na umjetnim oblacima. To je jedno od svojstva kapitala kada se odvoji od rada i započne samostalni život. Jednostavno se počne razmnožavati sam sa sobom dok ne počne stvarati degenerativno potomstvo ili popularno - globalnu svjetsku ekonomsku krizu. Mitski rečeno „kapital mora ležati na leđima neke ribe“, zato što kao u prirodi tako i u ekonomiji mora se nalaziti neki Tao u kojem činjenice tek zadobivaju svoja značenja. Ta leđa na kojem mora ležati kapital je upravo rad.
Rad je temelj kapitala, kapital omogućuje rad i samo i jedino u jedinstvenom kozmološkom metafizičkom okviru. Čim se jedno odvoji od drugog nastaju revolucije i krize, dok se ponovno ne približe.
Promišljanje o gospodarstvu u predvečerje.
TEORIJSKI :
Razmišljajući o poreznom sustavu RH sjetim se „Russellovog paradoksa“ , a on od prilike glasi ili pita ; „Može li jedan skup svih skupova, što ne sadrže same sebe, sadržavati samog sebe!?“
Što je : „ Skup svih skupova“ ? – spekulativno gospodarski gledano to je porezni sustav države ili država kao takva.
Što znači : „ Što ne sadrže same sebe?“ – to su mali i veliki, srednji i međupoduzetnici , građani, i ostali koji pune državni proračun ili , slikovito, pune balon poreznog sustava u kojem svi živimo. Ne opstaju i ne sadrže samog sebe bez velikog skupa, a zapravo nestaju.
Russellov je paradoks prenesen na gospodarstvo – „Kako veliki skup opstaje kada u njegovu sadržaju nestaju mali skupovi?“
To je pojava koju bih nazvao - „Gospodarska antinomija gospodarskog uma.“
Antinomija je u stvari protuzakonitost. I. Kant bi to odredio kao protivrječje u koje um zapada sa samim sobom. Taj „Russellov paradoks“ je antinomija. Kao na primjer da li vrijeme i prostor ima početak ili nema…!
PRAKTIČNO :
Kako riješiti „Grčki gospodarski paradoks“ koji će ubrzo biti i Bugarski i Rumunjski i Mađarski i Češki i Hrvatski i Poljski itd…“ Rješenje spekulativnog uma antinomija je u običnom zoru. Zor je percepcija, zor je sve ono što zahvaćamo osjetnim organima. O zoru kasnije…
Matematički , MMF ( Međunarodni monetarni fond) sve može riješiti na vrlo jednostavan način. Naime, MMF , Svjetska banka , globalne procjeniteljske kuće, i sve poslovne banke svijeta probleme rješavaju spekulativno, zato dovode pojedince, poduzeća i države do nemogućih rješenja.
Spekulativni um Immanuela Kanta jednim manjim dijelom pridonio je da Njemačka postane velika sila i nekad i danas , ali zor pojedinačnog uma ukazao je na pogubnost takvog promišljanja. O zoru Kant nije dovoljno promišljao s obzirom da nikada u životu nije otišao dalje od svog rodnog grada.
Kako je Kant rekao u svojoj tezi : „ …Svijet ima početak u vremenu i ograničen je s obzirom na prostor.“ , ali slijedi antiteza : „ Svijet nema početka u vremenu ni granica u prostoru, nego je beskonačan.“ Onda sam sebe pita – kako riješiti tu antinomiju? Pa je kasnije promislio „ stvar po sebi“ i u nekom zapećku „zor“ .
I da zaključim, zor pojedinačnog uma ukazao je na moguće rješenje postavljene antinomije. Valja zorno održavati Russellov „ skup svih skupova“ kako bi on po cijenu umiranja manjih i svog prividnog sadržaja održavao samog sebe.
